Petak, 07.08.2015.

Već nekoliko tjedana nisam ništa upisao u svoj duhovni dnevnik. Bilo je

pokušaja, ostali su nezavršeni članci …

Nekako sam se posvetio  DUHOVNOM  BOJU  U  SVAKODNEVNOM

SVJETOVNOM  ŽIVOTU.

TU  ME  GOSPODIN  TREBA.  TAKO  SAM  SHVATIO  NJEGOVE

ZNAKOVE.

A to je teška borba. Svjedočiti Gospodina tu gdje živim i radim. I nije

samo meni tako. Znam i osjećam, i mnogi mi o tome svjedoče, da je tako

svima onim koji su Gospodina ''pozvali'' u svoj život, u svoje srce. Koji mu

nastoje predati svoj život na upravljanje.

Lako je reći: ''Ja sam svoj život predao Gospodinu na

upravljanje!''  Treba to živjeti iz dana u dan.

Znam to. Prolazim to.

Koliko puta samo ''padnem'' …

Koliko puta samo pomislim da ja nisam za to što nekako osjećam da

Gospodin hoće od mene.

HTIO  BI  BITI!  O  KAKO  BI  HTIO  BITI  JAKI  I  ČISTI

KRISTOV  SVJEDOK,  KRISTOV  BORAC!

I  KAD  MI  SE  GOSPODIN  ''OTKRIVA''  KROZ  MISLI  I

SPOZNAJE  KOJE  MI  DAJE,  IMAM  OSJEĆAJ  DA  BI  MOGAO

PROMIJENITI  SVIJET!

A ČIM  SE  MALO  ''MAKNE''  OD  MENE,  NE  MOGU  POBIJEDITI

I  ONE  NAJOBIČNIJE  GRIJEHE  A  KAMOLI  ONE  U  KOJIMA

SAM  NAJSLABIJI.

A ovaj zli i njegovi  zli  duhovi  …  kako samo oni ''udaraju'' kada dobiju i

samo malo prostora.

I nikada nije to na isti način. Pokušaju jednom. Ako uspiju, ponove to još

toliko puta dok ne shvatim da griješim i dok ne pobijedim tu svoju

slabost, moj grijeh.

Ako ne uspiju od prve, onda dolaze uvijek sa novim i novim napadima u

situacijama u kojima ja mislim da sve kontroliram i da tu ne mogu

''pasti''.

Sve dok me ne uspiju ''prevariti'' i ja ''padnem''  …

Ali, GOSPODIN  JE  U  MOM  SRCU!  JA  SAM  GA  TU  POZVAO!  JA

GA  ŽELIM  U  SVOM  SRCU!

I  ON  ŽELI  BITI  U  MOM  SRCU!

I tada se ponovno ''dižem''! Odem na ispovijed, donosim odluke kako ću

se boriti protiv svojih grijeha i slabosti.

A prije nekoliko mjeseci, započeo sam svoju najveću borbu. Nikad nisam

mislio da će sve to biti moja najveća kušnja, moja najveća slabost, moje

najčešće padanje u grijehe.

I još mi je Gospodin u Međugorju, na klanjanju  NJEMU  ŽIVOM,

''poručio'' da je to samo moj zadatak.

''UZEO''  MI  JE  SINA  POD  SVOJE  OKRILJE  …

''DAO''  MI  JE  KĆER  SVOJOJ  PRESVETOJ  MAJCI  PO  ZAŠTITU  …

ALI  MI  JE  ZA  SUPRUGU  ''PORUČIO''  DA  JE  ONA  MOJA  I  DA

TAJ  ODNOS  MORAM  SAM  RIJEŠITI.

Kada sam dobio te poruke u misli od Gospodina, nisam ih uopće uzeo

ozbiljno. Bilo mi je to kao normalno, bez neke posebne važnosti.

Mjeseci su tekli a ta Gospodinova poruka u meni je ''tinjala''. Ja joj baš i

nisam pridavao neku važnost. Bila mi je jasna ali nisam baš vidio što bi ja

još tu nešto posebno trebao učiniti.

Možda i zbog te moje oholosti, najtežeg mojeg grijeha. Nekad imam

osjećaj da sam ''obučen'' u taj grijeh oholosti, da je kao oklop na meni.

I shvaćam ga, i razumijem što mi drugi dragi ljudi oko mene savjetuju …

Ali kao da to mene ne ide. Kao da bi to trebao činiti netko drugi.

Ispovijedam često te svoje grijehe. Oholost, srditost, osuđivanje,

neopraštanje i druge grijehe koje činim u odnosu prema svojoj supruzi.

Borim se. Padam i teško se dižem.

Koliko mi samo puta u misli dođe što bi sve ona trebala učiniti, kako bi se

ona trebala promijeniti i ponašati, kako ja manje-više sve činim logično i

onako kako treba. Ne ja, ona …. Oholost, oholost, oholost …

I bio sam prošlu nedjelju na Visovcu. Hodočastio mojoj dragoj  GOSPI

OD  ANĐELA. I ispovjedio se. Posebno ove grijehe u odnosu na moju

suprugu.

A dragi svećenik mi je rekao da moram MIJENJATI  SEBE.  U  ODNOSU

PREMA  SVOJOJ  SUPRUZI. Znam da mi je Gospodin kroz njega govorio

ali sam ga tako teško shvaćao i prihvaćao. Tako su mi teško njegove riječi

dolazile do srca i duše. Jer mi je moja oholost govorila da se ja nemam

što posebno mijenjati.

Zli me uvjeravao da sam ja dobar, da sam sve svoje dobro učinio, da bi

se ona trebala mijenjati …

Ja sam kao kroz maglu osjećao, trudio sam se u to uvjeriti, da moram tu

tražiti svoje odgovore, da dobivam toliko znakova ali ih nisam spreman

prepoznati i prihvatiti.

RADI  ZLOGA  I  NJEGOVIH  ZLIH  DUHOVA  KOJI  HRANE  MOJU

OHOLOST  I  SEBIČNOST.

O kakva se samo borba razvila u meni i oko mene!

A Gospodin mi je i dalje slao svoju pomoć na razne načine. Znakovi su

dolazili i ja sam prepoznavao i pokušao u njima pronaći svoje odgovore,

svoju snagu da se mijenjam.

I tako je došao jedan razgovor sa jednom dragom sestrom u vjeri, koja

prolazi kroz teške borbe u svojem braku. Povrijeđena, prevarena ali sa

ljubavlju u srcu prema svojem mužu.

Ispričao sam joj svoje borbe. I da ljubim svoju suprugu. I da joj nastojim

na razne načine pokazati svoju ljubav.

I nastojao sam ne pričati o svojoj supruzi i tome što ona čini, ili ne čini.

To je njezino. To me samo vodilo u grijeh osuđivanja, ogovaranja,

neopraštanja …

Nastojao sam pričati o tome što ja činim i što bih još mogao učiniti.

A ona me u jednom trenutku upitala da kako joj ja pokazujem svoju

ljubav. Ja sam joj rekao da na razne načine. I nabrojao sam neke od njih.

A ona me upitala da koliko puta na dan stavim na svoju suprugu

ruku. Onako neobavezno, sa ljubavlju. Bez da očekujem išta

zauzvrat.

Da koliko ju puta tokom dana zagrlim. Ma samo na kratko, s

ljubavlju, zaštitnički.

Koliko joj puta poljubim tokom dana, tokom tjedna …

Pokušao sam se braniti, nabrajajući neke situacije gdje sam, po svojem

mišljenju, pokazao svoju ljubav prema svojoj supruzi. Ona se nije dala. I

dalje me pitala iste stvari.

NJEZINE  RIJEČI  I  PITANJA  ''ZABIJALE''  SU  SE  U  MOJ  OKLOP

OHOLOSTI,  SEBIČNOSTI,  OSUĐIVANJA  …

TO  O  ČEMU  JE  ONA  PRIČALA,  TO  JE  BILA  PRAVA  LJUBAV.

TAKO  MALE  SITNICE  A  TOLIKO  JAKA  LJUBAV  U  NJIMA.

A  JA  SAM  TOGA  IMAO  MALO  ILI  NIŠTA.

PONIZNOST  I  LJUBAV  ZLI  MRZI  IZNAD  SVEGA.  I  BJEŽI  OD

NJIH.  I  NASTOJI  IH  SPRIJEČITI  KOD  SVAKOG  ČOVJEKA.

BOG  JE  LJUBAV.

BOG  JE  BIO  PONIZAN  KADA  JE  SLUŽIO  ZA  NAS  I  OTKUPIO

NAŠE  GRIJEHE.

ZLI  TU  NIŠTA  NE  MOŽE  I  NIJE  MOGAO.

ŠTO  MI  VRIJEDI  VJERA  BEZ  LJUBAVI,  BEZ  PONIZNOSTI!

NIJE  DOVOLJNA  SAMO  LJUBAV  PREMA  GOSPODINU.  ONA  JE

SVE,  POČETAK  I  KRAJ  I  VJEČNOST.

Ali između toga postoji naš zemaljski život i ljudi koje nam Gospodin

šalje na naš životni put.

I upravo se tu moramo pokazati. To nam je priprema, to nam je temelj

za vječni život.

LJUBITI  BOGA  I  LJUBITI  BLIŽNJEGA  SVOGA!

A ljubiti bližnjega svoga treba tamo gdje je najteže! Tek tada možemo biti

barem malo slični našem  LJUBLJENOM  GOSPODINU  ISUSU  KRISTU.

Pomislim da sve znam o ljubavi, a onda mi je tako teško pokazati te male

znakove ljubavi prema svojoj supruzi. Jer me zli stalno uvjerava da bi ona

to i k tome slično trebala pokazivati prema meni.

A naš  LJUBLJENI  GOSPODIN  nam je lijepo rekao da trebamo ljubiti

one koji možda nas i ne ljube.

Jer, kakva nam plaća ako ljubimo samo one koji i nas ljube …

Rekao je da trebamo ljubiti bez čekanja da dobijemo nešto za uzvrat,

nesebično …

DA  TREBAMO  LJUBITI  DRUGE  OKO  SEBE  TAKO  KAKO  JE  ON  I

NAS  LJUBIO…

KAKO  JE  TO  TEŠKO  …

A  OPET,  KAKO  TO  MOŽE  POSTATI  LAKO  AKO  SE  SAMO

USREDOTOČIMO  NA  ONO  ŠTO  MI  MOŽEMO  UČINITI,  NESEBIČNO.

Kako zli i njegovi tu imaju uspjeha da nas drže u grijehu osuđivanja,

ogovaranja, sebičnosti, oholosti, kada  MI  SVOJU  LJUBAV  DAJEMO

DRUGIMA  OČEKUJUĆI  OD  NJIH  DA  I  ONI  NAMA  DAJU  ISTO  ILI

VIŠE.

Dok ovo pišem, tako mi je sve jasno i čisto što trebam činiti  …

Ostaje mi samo borba iz dana u dan protiv zloga i njegovih napasti.

Borba da učim ljubiti nesebično. Borba da se  UČIM  LJUBITI  ONAKO

KAKO  NAS  JE  GOSPODIN  DAVNO  UČIO.

Kako je to teško  …

O  MOJ  LJUBLJENI  GOSPODINE,  NAUČI

ME  LJUBITI!

SVET  I  PRESVET  U  SVE  VIJEKE  VJEKOVA.