Početna Sadržaj Moj dnevnik JA VIŠE RUKE NE SPUŠTAM!
JA VIŠE RUKE NE SPUŠTAM! PDF Ispis

 

 

Utorak, 01.11.2011.g.

 

 

Vrteći se u krugu svojih dvojbi u tome koji je točno put Gospodin meni namijenio,  što mi je sve za činiti na tom putu, kako u svemu tome pronaći mjesto i za obitelj i sve druge koji me okružuju,  VRŠITI  GOSPDINOVU VOLJU  kroz vršenje svakodnevnih obaveza i odgovornosti, došao sam u neko stanje ''ni naprijed ni natrag''.


Tražio sam neki znak od Gospodina  ili  od mog anđela čuvara. A ne ide to samo tako. Možda su mi i znakovi dolazili pa ih ja nisam prepoznao. Ili sam ih prepoznao pa nisam na njih uopće reagirao.  Ili sam ih prepoznao i reagirao ali sam kroz neko vrijeme na njih zaboravio ili tražio neke znakove još jače i jasnije.


I u takvom stanju,  KAO  SPAS, dođe mi u misli da uzmem knjigu koja već duže vrijeme stoji na mojem stolu, desno od kompjutora.  ''OTAC  PIO  IZ  PIETRELCIENE  mistik  20.  stoljeća''. Još sam malo vrludao u mislima, zlo me odvlačilo od toga da uzmem tu knjigu u ruke. Napokon sam ju i uzeo.


A kada čitate o Padre Piu, svijet oko vas dobiva neku drugu dimenziju,  MISTIČNU  DIMENZIJU.  Čitajući o njegovom djetinjstvu i daljnjem životu ne možete ostati ravnodušni.  Moji problemi i dvojbe u tim trenucima su nestale.

 

JEDNOSTAVNO  SAM  SE  PREPUSTIO  LJEPOTI  ONOGA  ŠTO  JE  PADRE  PIO  DOŽIVLJAVAO  U  SVOJEM  ŽIVOTU.  SVJEDOČENJU  ISUSOVE  MUKE. I  TOME  KAKO  JE  ON  TU  MUKU  PRIHVAĆAO.  S  UVIJEK  I  SVUDA  PRISUTNIM  MIROM,  PONIZAN,  NIKADA  NE  GOVOREĆI  RUŽNE  RIJEČI  PREMA  ONIMA  KOJI  SU  GA  VRIJEĐALI,  PRIVRŽENOŠĆU  PRETPOSTAVLJENIMA  I  SAVRŠENOM  POSLUŠNOSTI  SVIM  CRKVENIM  VELIKODOSTOJNICIMA,  I  ZDRAVOM  SVAKODNEVNOM  POBOŽNOSTI,  BEZ  PRETJERIVANJA.


I čitao sam tako tu knjigu. Donijela mi je  radost u dušu  sve  do  suza koje sam proplakao kada sam došao do trenutka smrti dragog Padre Pia:  ''…otac  Pio  je  u  2,30  spokojno  prešao  s  ovog  svijeta  u  vječni  život  s  krunicom  u   ruci,  a  na  ustima  su  mu  bile  riječi  ''Isuse!... Marijo!''.''


Tu sam onda isplakao suze radosnice za veliku milost koju je Gospodin omogućio dragom Pateru Piu, osjećajući u tom trenutku jedan mali dio velike milosti koju je dragi Pater Pio dobio od Gospodina.


I počeo pisati ovaj članak u kojem sam zapravo htio svjedočiti prekrasne trenutke koje z zadnje vrijem doživljavam na misama moleći  GOSPODINOVU  MOLITVU  KOJU  JE  NAUČIO  SVOJE  UČENIKE  ''OČE  NAŠ…''


Na misama kojima sam prije prisustvovao, primijetio sam da neki ljudi oko mene, prilikom moljenja Očenaša,  RAŠIRE  RUKE  S  DLANOVIMA  OKRENUTIM  PREMA  GORE. Nisu ih držali sklopljene, kao mnogi od nas, nego tako raširene. Nekako mi je to bilo nedolično. Pa što sada ti tu šire ruke!?  Što se prave važni, sad su oni kao nešto bolji od nas koji držimo ruke sklopljene. Samo glume neke prave vjernike.  Nisam ni znao što to znači a već je u meni bilo osuđivanje. Pa sam s vremenom prestao na to obraćati pažnju.

Onda sam bio na duhovnoj obnovi dragog fra Linića u Domu sportova prošle godine. Prvi put u životu na nečem takvom. I doživio masovno dizanje ruku prema Gospodinu, i kod molitve i kod pjesme. No, to sam si protumačio kao nešto što ide uz te duhovne obnove. Ali, mislio sam da to za  svakodnevne mise nije prilično.

Pa je onda na jednoj misi naš dragi župnik rekao, prije nego smo počeli moliti Očenaš,  DA  SVI  DIGNEMO  RUKE  U  VIS  I  OBRATIMO  SE  OVOM  MOLITVOM  NAŠEM  DRAGOM  BOGU-OCU.  I tako sam i ja učinio. Ništa posebno nisam osjetio. Ali mi je od toga trenutka ostala u mislima ta rečenica našeg dragog župnika. Dala mi je potvrdu da je to sve u skladu sa liturgijom. I tako, malo-pomalo, počeo sam i ja kod svake mise, prilikom molitve Očenaša, širiti ruke prilikom molitve.

Već duže vrijeme, želeći priliko spominjanja  BOGA-OCA  gledati u njegovu sliku, kip, imao sam problem, jer u našoj crkvi, kao i u nekim drugim crkvama gdje sam bio na misama, rijetko je gdje to bilo prisutno. Pa sam se onda s vremenom naučio da se u tim trenucima zagledam u neki dio oltara ili sl. Najčešće sam se zagledao u vrh križa s  RASPETIM  GOSPODINOM,  jer mi je tu nekako najbliže bio  BOG-OTAC.  RASKRILJENIH  RUKU  NAD  SVOJIM  SINOM  U  MUKAMA.

Tako je i bilo i u našoj crkvi dok nisam prije nekog vremena izabrao za to jedno drugo mjesto.  Iznad oltara u našoj crkvi je kupola sa nekim ukrasnim uresima i jedan dio tih uresa mi je nekako bilo mjesto gdje sam ja u svojim mislima osjećao  prisutnost  BOGA-OCA.  IZNAD  RASPETOG  SINA,  IZNAD  DUHA  SVETOGA  U  OBLIKU  GOLUBA.

I tako sam ja kod svih zahvaljivanja, molitvi i drugih dijelova mise kada se spominjao  BOG-OTAC,  upućivao  svoj  pogled gore na to mjesto.


A onda, s vremenom,  počeo  sam  i  kod molitve  Očenaša, dizati ruke prema tom mjestu,  PREMA  BOGU-OCU.


I  U  ZADNJE  VRIJEME  TA  MOJA  MOLITVA  DONOSI  MI  PREKRASNE  TRENUTKE.


KADA  OD  SRCA,  IZ  DUŠE,  PRUŽIM  RUKE  KA  BOGU-OCU  MOLEĆI  GA:  ''OČE  NAŠ,  KOJI  JESI  NA  NEBESIMA,  SVETI  SE  IME  TVOJE,  DOĐI  KRALJEVSTVO  TVOJE,  BUDI  VOLJA  TVOJA,  KAKO  NA  NEBU  TAKO  I  NA  ZEMLJI.  KRUH  NAŠ  SVAGDANJI  DAJ  NAM  DANAS  I  OTPUSTI  NAM  DUGE  NAŠE,  KAKO  I  MI  OTPUŠTAMO  DUŽNICIMA  NAŠIM,  I  NE  UVEDI  NAS  U  NAPAST  NEGO  IZBAVI  NAS  OD  ZLA.  AMEN.'',  tijelom mi prolaze trnci, zadrhta mi glas, krenu mi suze.

 

GOSPODIN  BOG,  OTAC-BOG,  TADA   JE  SA  MNOM.  SA  SVOJIM  ISPRUŽENIM  RUKAMA  JA  MU  SE  PREDAJEM.  PONIZNO  MU  SE  OTVARAM  DUŠOM  I  TIJELOM.


KADA  MU  SE  SAV  U  TOJ  MOLITVI  POSVETIM,  KADA  NESTANE  SVE  ONO  IZVANJSKO  OKO  MENE,  TADA  OSJEĆAM  DJELIĆ  ONOGA  ŠTO  IMAJU  ONE  SVETE  DUŠE  U  KRALJEVSTVU  NEBESKOM.  NEŠTO  NEOPISIVO  LIJEPO.  ŠTO  SE  NE  MOŽE  NAŠIM  LJUDSKIM  RIJEČIMA  OPISATI.


ALI  TO  TAKO  KRATKO  TRAJE!  Sve ono oko mene, moje slabo tijelo i osjetila, prekidaju me u tom zanosu. Znam da i zli nastoji, raznim vanjskim utjecajima, spriječiti me da se cijeli, u molitvi, predam  GOSPODINU  BOGU  OCU.


I tako mi je krivo kada mi misli odlutaju na nešto drugo, kada mi osjetila odvuku pažnju na nešto drugo.


No, kako bilo da bilo,  JA  VIŠE  NE  MOLIM  TU  MOLITVU  DRUGAČIJE.  JA  UVIJEK  PRUŽAM  RUKE  VISOKO  PREMA  GORE,  PREMA  BOGU-OCU.  ŽELIM  MU  BITI  U  TOJ  MOLITVU  ČIM  BLIŽE.  ŽELIM  DA  I  NA  IZVANJSKI  NAČIN,  MOJIM  ISPRUŽENIM  RUKAMA,  VIDI  MOJU  LJUBAV  PREMA  NJEMU.  PONIZNOST  I  POTREBU  ZA  NJEGOVOM  LJUBAVLJU.


TO  SU  TAKO  POSEBNI  I  TAKO  PREKRASNI  TRENUCI.  NAJLJEPŠE  JE  ONDA  KADA  MI  MOLITVA  DOLAZI  IZ  SAMOG  SRCA,  IZ  SAME  DUŠE.  SAMO  JA,  MOLITVA  I  BOG-OTAC.


A  TO  TAKO  KRATKO  TRAJE!


I znam, kako sam ja prije druge gledao sa podozrenjem kada bi dizali ruke u molitvi, tako sigurno i neki drugi gledaju mene. Što ovaj tu sada glumi i pravi se nekim većim vjernikom!?


MA  TO  MI  JE  POTPUNO  NEBITNO.  I  ONI  ĆE  JEDNOG  DANA  TO  ISTO  ČINITI.   KADA  IH  PROŽME  ONA  VELIKA  ŽELJA  I  POTREBA  ZA  BLIZINOM  BOGA-OCA.


A  MOŽDA  I  NEĆE.  SVAKI  OD  NAS  IMA  SVOJ  ODNOS  I  S  BOGOM-OCOM,  I  S  BOGOM-SINOM,  I  S  BOGOM-DUHOM  SVETIM.  I  SVOJ  DUHOVNI  RAST.  I  SVOJE  SPOZNAJE  KOJE  DRAGI  BOG  DADNE  SPOZNATI.  PA  TAKO  I  OVO.


NO,  ONO  ŠTO  ZNAM,  ŠTO  JE  POSTALO  DIO  MENE,  JA  VIŠE  RUKE  NE  SPUŠTAM.


KAD  BIH  TI  MOGAO  BITI  JOŠ  BLIŽE,  DRAGI  MOJ  GOSPODINE!  OČISTI  MI  SRCE  I  DUŠU  DA  TE  KROZ  OVU  MOLITVU,  KOJU  NAM  JE  DAO  TVOJ  SIN,  MOGU  JOŠ  VIŠE  SPOZNATI.


BLAGOSLOVLJEN  TI,  BOŽE-OČE,  U  VIJEKE.