Nedjelja, 09.12.2012.g.

Blizu  JE  BOŽIĆ. Skoro na svakoj misi župnik ili kapelan spomenu

ispovijed.

Danas je župnik govorio o ispovijedanju koje se mora obaviti u našoj župi

po kućama, kada će on ili kapelan obići stare i nemoćne, ili bolesne, koji

ne mogu doći na župnu ispovijed u crkvu, i ispovjediti ih u njihovim

kućama.

Dragi župnik posebno je pohvalio to što se osjeća da se mi župljani

trudimo da osiguramo ispovijed za sve one u svojoj okolini, rođake,

susjede, znance, koji bi se htjeli ispovjediti ali se ne mogu zbog fizičke

nemogućnosti.

I još jednom je potaknuo, i zamolio da  se neka potrudimo, neka se malo

''ogledamo'' oko sebe, da li možda u našoj okolini, u kojoj se krećemo,

ima netko tko bi možda išao na ispovijed ali ne može zbog fizičke

onemoćalosti.

I spomenuo je jednu dragu župljanku koja je obišla dosta nemoćnih u

svojoj okolini te je njih desetoro pristalo da ih se dođe ispovjediti tu gdje

stanuju, jer su nemoćni doći sami na ispovijed.

I meni je ''pala'' na pamet jedna draga osoba koja se ne ispovijeda, pa i

nije baš nemoćna, ali mislim da bi otišla na ispovijed kada bi malo s njom

razgovarao.  Sigurno ću pokušati, jer ispovijed prije Božića i Uskrsa je i

obveza svakog vjernika.

A ispovijed je nešto što u svim razgovorima, ili razmjeni e-maila s dragim

osobama u potrebi koje mi se jave, ja uvijek predložim svima da učine.

Prvo da dođu na misu a onda da obave

ispovijed.

PO  SVOJEM  VLASTITOM  ISKUSTVU,  NA  PUTU  MOJEG

OBRAĆENJA,  NAJVEĆU  BORBU  SAM  VODIO   SA  ZLIM  OKO

ODLASKA  NA  NEDJELJNE  MISE.

TO  JE  TRAJALO  GODINAMA.

A  KADA  SAM  TO  NEKAKO  I  USPIO,  OSTAO  SAM,  A  TOGA

NISAM  BIO  NI  SVJESTAN,  PRIKRAĆEN  ZA  PREKRASNO  ISKUSTVO

PRIMANJA  ŽIVOG  GOSPODINA,  ZA  PRIČEST  KOJU  UOPĆE  NISAM

PRIMAO.

NISAM  SMATRAO  VAŽNOM.

KAKO  SAM  BIO  U  ZABLUDI!

NO,  ONO  ŠTO  ME  KATAPULTIRALO  PREMA  GOSPODINU,  GDJE

SAM  SHVATIO  DA  JE  ON  TU,  KRAJ  MENE,  I  DA  GA  JA  TOLIKO

TREBAM,  BILI  SU  GRIJESI  KOJE  MI  JE  DAO  SPOZNATI  PREMA

NJEMU  I  BLIŽNJIMA  OKO  SEBE.

I  OGROMNA  POTREBA  DA  TE  GRIJEHE

NEKAKO  IZBACIM  IZ  SEBE!

A  TO  SAM  JEDINO  MOGAO  PUTEM

ISPOVIJEDI.

ISPOVIJED  JE  BILA  JEDINO  SREDSTVO.

A pročitao sam jednoj knjizi,  GOSPINU  PORUKU  vidjelicama  u

Međugorju, od 06.08.1982., kako  PREDRAGA  GOSPA  ukazuje na

važnost ispovijedi:

''DRAGA  DJECO!

LJUDE  TREBA  POZIVATI  NA  ISPOVIJED  SVAKOG  MJESECA,

POGOTOVO  PRVE  SUBOTE.

OVDJE  O  TOME  JOŠ  NISAM  GOVORILA.

POZIVAM  LJUDE  NA  ČESTU  ISPOVIJED.

BUDITE  STRPLJIVI  JER  VRIJEME  JOŠ  NIJE  DOŠLO.  ČINITE  ŠTO

SAM  VAM  REKLA.  POSTOJE  MNOGI  LJUDI  KOJI  SE  TOGA  NE

DRŽE.

MJESEČNA  ISPOVIJED  BIT  ĆE  LIJEK  ZA  CRKVU NA  ZAPADU.

OVU  PORUKU  TREBA  PROSLIJEDITI  NA  ZAPAD.''

JA  SAM  SE,  NA  POČETKU  SVOJEG

OBRAĆENJA,   ISPOVIJEDIO

DESETAK  PUTA  U  NEKOLIKO  MJESECI.

I mnogi mi znaju govoriti da ih od ispovijedi odbijaju svećenici, koji su

ovakvi ili onakvi.

TOLIKO  PRIČA  O  TOME  KAKVI  SU

SVEĆENICI!

A  KAKVI  SMO  TO  MI  KOJI  SEBI

UZIMAMO  PRAVO  SUDITI  NAŠIM

SVEĆENICIMA!?

PRAVEDNICI!?  JA  NE  POZNAJEM  NI

JEDNOGA,  NA  ČELU  SA  MNOM.

ISTINA,  ima  nas  puno  koji   se

smatramo  pravednicima.  O,  LJUDSKA

OHOLOSTI!

I  svima govorim da to ne gledaju tako, da

nije bitan svećenik u ispovijedi, NE

ISPOVIJEDAMO  SE NJEMU,  NEGO

GOSPODINU  ISUSU.

SVEĆENIKA,  SVAKOG  KOJEG  JE  POZVAO,  KAKAV  GOD  BIO,

GOSPODIN  JE  JEDINO  OVLASTIO  OVDJE  NA  ZEMLJI  DA  MOŽE

ODRIJEŠITI  GRIJEHE  ONIH  KOJI  MU  SE  DOĐU  ISPOVJEDITI.

SAMO  SVEĆENIKA.

REKAO  JE  PETRU,  PRVOM  SVEĆENIKU,  PAPI,  DA  KOGA  ON

ODRJEŠI  NA  ZEMLJI  DA  MU  JE  ODRJEŠENO  I  NA  NEBU.  I  TAKO

JE  OSTALO  DO  DANAS  U  CRKVI  KOJU  JE  GOSPODIN  ISUS

USTOLIČIO  NA  PETRU-STIJENI.

NO,  ISPOVIJEDAMO  SE  GOSPODINU!

GOSPODINU  PREDAJEMO  GRIJEHE  DA

IH  UZME  NA  SEBE!

ON  JE  DOŠAO  UMRJETI  U  MUKAMA  NA

KRIŽU  KAKO  BI  OTKUPIO  NAŠE

GRIJEHE!

NJEMU  IH  PREDAJEMO.  I  ZATO  SE

KAŽE  DA  AKO  MANJE  GRIJEŠIMO,

ČINIMO  DJELA  MILOSRĐA,  POMAŽEMO

GOSPODINU  ''NOSITI  KRIŽ''.

No, to je nekako teško shvatiti.  Ispovijedati se i govoriti svećeniku svoje

grijehe i ono što nas muči, a misliti da ih ispovijedamo i predajemo

GOSPODINU  ISUSU.

ALI,  TO  SE  NEKAKO  DUBOKO  U  MENI  USADILO.

Pa sam onda neki dan ponovno pročitao jednu zgodu  drage  SESTRE

FAUSTINE  KOWALSKE,  iz njezine prekrasne  knjige  DNEVNIK  SESTRE

MARIJE  FAUSTINE  KOWALSKE, u kojoj govori što joj se dogodilo

jedanput kada zbog bolesti nije mogla tri tjedna ići na ispovijed te je

pokajnički oplakivala svoje grijehe i prolazila kroz određene kušnje.

TO  ŠTO  SAM  PROČITAO  ME  PONOVNO  OHRABRILO  U  TOME  DA

SVIMA  SVJEDOČIM  KAKO  JE,  NAKON  MISE,  ISPOVIJED  PRVO

ŠTO  MORA  SVATKO  OD  NAS  UČINITI  KAKO  BI  RIJEŠIO  ONO

ŠTO  GA  MUČI  U  DUŠI  I  SRCU.

JER  SE  NE  ISPOVIJEDAMO  SVEĆENIKU  NEGO  GOSPODINU  ISUSU!

Evo što je napisala  draga svetica,  SESTRA  FAUSTINA:

''Danas popodne je došao otac Andrasz u moju sobu i sjeo da bi

me ispovjedio. Na početku ne reče ni jedne  jedine riječi.

Izuzetno sam se radovala jer sam imala veliku želju za

ispovijeđu.

Kao uvijek otkrih mu svoju dušu. On mi je odgovorio na svaku

sitnicu. Osjećala sam se baš izuzetno sretnom, da mogu sve

tako izgovoriti.

Za pokoru mi je naložio  LITANIJE  PRESVETOM  IMENU

ISUSOVU.

Kada sam htjela iznijeti poteškoće koje imam kod molitve tih

Litanija, on ustade i podijeli mi odrješenje.  Iznenada izađe iz

njegova lika velika svjetlost i vidjeh da to nije bio otac Andrasz,

nego Isus.

Njegova odjeća je bila bijela kao snijeg i On odmah nestade.

U prvom trenutku bila sam nešto uznemirena, ali onda dođe

čudan mir u moju dušu. Primijetila sam da Isus točno tako

ispovijeda kao i drugi ispovjednici. No moje srce za vrijeme ove

ispovijedi bilo je prožeto nečim posebnim. Nisam mogla shvatiti

u prvom trenutku što to treba značiti…''

I još jedna zgoda iz njezinog Dnevnika:

''Danas mi reče Gospodin: 'KĆERI,  KAD

DOLAZIŠ  NA  SVETU  ISPOVIJED,  VRELO

MOJEG  MILOSRĐA  STALNO  TEČE  NA

TVOJU  DUŠU,  IZ  SRCA  MOJA  IZVIRUĆA

KRV  I  VODA,  I  POSVEĆUJE  TVOJU

DUŠU.

SVAKI  PUT  KAD  IDEŠ  NA  SVETU

ISPOVIJED  POSVE  URONI  VELIKIM

POVJERENJEM  U  MOJE  MILOSRĐE,  DA

BIH  MOGAO  IZLITI  NA  TVOJU  DUŠU

PUNINU  MOJIH  MILOSTI.

KAD  DOLAZIŠ  NA  ISPOVIJED,  ZNAJ  DA

JA  SAM  ČEKAM  NA  TEBE  U

ISPOVJEDAONICI.  ZAKRIO  SAM  SE

SVEĆENIKOM,  ALI  U  DUŠI  DJELUJEM  JA

SAM.

OVDJE  SUSREĆE  BIJEDA  DUŠE  BOGA

MILOSRĐA.

RECI  DUŠAMA  DA  IZ  OVOG  VRELA

MILOSRĐA  MOGU  CRPITI   SAMO

POSUDOM  POVJERENJA.

AKO  JE  NJIHOVO  POVJERENJE  VELIKO,

MOJA  VELIKODUŠNOST  JE

BEZGRANIČNA.  RIJEKE  MOJE  MILOSTI

PREPLAVLJUJU  PONIZNE  DUŠE.

OHOLE  SU  UVIJEK  U  SIROMAŠTVU  I

BIJEDI,  JER  SE  MOJA  MILOST  OKREĆE

OD  NJIH,  TE  IDE  PONIZNIM  DUŠAMA…''

ŽIVI  GOSPODIN  NAS  ČEKA  NA  ISPOVIJEDI

DA  UZME  NAŠE  GRIJEHE  I  IZLIJE  U  NAŠE

SRCE  I  DUŠU  OBILJE  SVOJEG  MILOSRĐA!

UPUTIMO  MU  SE  S  POVJERENJEM,

PREDAJMO  MU  ONO  ŠTO  NAS  MUČI.

GOSPODIN  ISCJELJUJE  SRCE  I  DUŠU,  KADA

MU  KROZ  ISPOVIJED  PREDAMO  ŠTO  NAS

MUČI.

BLAGOSLOVLJENO  BOŽJE  MILOSRĐE!

BLAGOSLOVLJEN,  SVET  I  PRESVET,  TI  GOSPODINE  ISUSE

KRISTE,  SINE  BOŽJI,  I  TI  BOŽE  OČE,  STVORITELJU,  I  TI  DUŠE

SVETI,  BOŽE  LJUBAVI.

I  ČAST  I  SLAVA  DJEVICI  MARIJI.