Srijeda, 20.02.2013.g.

Lijepo je rekao neki dan naš dragi kapelan, na jutarnjoj misi, kada je

govorio o tome što bi svatko od nas trebao činiti u Korizmi:  ''MOLITVA,

POST  I  DJELA  MILOSRĐA''

A to smo u subotu zaključili i svi mi koji smo se našli na duhovnoj obnovi

za sve članove MOLITVENIH  ZAJEDNICA  KRVI  KRISTOVE  iz naše

biskupije.

S time da smo još k tome dodali i  SVJEDOČENJE  VJERE  VLASTITIM

PONAŠANJEM  PO  BOŽJIM  ZAPOVIJEDIMA.

A  UPRAVO  SVE   TO  SU  I  NAJJAČA  NAŠA  ORUĐA  U  BORBI

PROTIV  ZLOGA  I  NJEGOVIH  ZLIH  DUHOVA.

A zapravo, takav život nije neka borba, imaginarna borba s nekim kojeg

ne možemo vidjeti.

Ne, takav naš život je zapravo naš rast u

vjeri i duhovnosti, naš put prema svetosti,

naš put u Božje kraljevstvo.

I dok malo o svemu razmislim, ja se niti ne borim protiv zloga i njegovih

duhova, da mi je to neki posebni cilj…

Ne,  ja zapravo radim na svojoj vjeri, i rastu

u njoj, kako bi čim manje griješio prema

svome  STVORITELJU  BOGU,  kako bi me

ta vjera izmijenila da mogu u

svakodnevnom životu bit bolji čovjek, u

svakom pogledu te riječi,  a svime time

zaslužiti da poslije svoje ovozemaljske

smrti  ZAVRŠIM  U  BOŽJEM  KRALJEVSTVU.

ZAUVIJEK,  SA  SVIMA  TAKVIMA  KOJI  SU

TO  ZASLUŽILI.

Sudjelujući na toj duhovnoj obnovi, kako kod je bila kratka, jedan dan,

DOŽIVIO  SAM  PREKRASNE  TRENUTKE.

Ništa čudno ni slučajno. S Gospodinom je uvijek tako, samo mu  MORAŠ

OTVORITI  SRCE,  POSTISNUTI  ONAJ  SVOJ  SVAKODNEVNI  ''JA''  U

STRANU,  jer on najviše sprječava sve nas da primamo nešto od

Gospodina.

U prvom dijelu duhovne obnove voditelj duhovne obnove, pater Ilija,

pročitao nam je jedan dio Biblije, 18. Poglavlje iz  I  KNJIGE  O

KRALJEVIMA  pod nazivom  ILIJA  NA  HOREBU.

Taj dio govori o tome kako je prorok Ilija bježao pred progoniteljima koji

su ga htjeli ubiti te se, sav jadan, sakrio u pustinju i zatražio od Boga

Jahve da mu uzme dušu jer se nije smatrao boljim od svojih otaca.

No, Gospodin ga nije puštao samog i bez pomoći te mu je slao svog

anđela koji ga je hranio i tješio te ga je uputio na put na   BOŽJU

GORU,  HOREB  (SINAJ).

I posebno me u svemu tome dojmilo pitanje koje je  BOG  JAHVE  uputio

na gori Horeb Iliji:

''ŠTO  ĆEŠ  OVDJE,  ILIJA?''

TO  PITANJE  KAO  DA  SE  TICALO  POSEBNO  MENE,  I  SVIH

ČLANOVA  MOJE  MOLITVENE  ZAJEDNICE,  I  SVIH  ONIH  ČLANOVA

MOLITVENIH  ZAJEDNICA  KOJI  SU  SE  TAMO  SA  MNOM  OKUPILI:

''ŠTO  ĆEŠ  TI  IVANE  OVDJE,  U  MOJOJ  MOLITVENOJ

ZAJEDNICI?''

''ŠTO  ĆE  TE  SVI  VI  OSTALI  OVDJE,  POŠTO  STE  DOŠLI  U

MOJU  MOLITVENU  ZAJEDNICU?''

''IMATE  LI  ODGOVORE  NA  OVO  MOJE  JEDNOSTAVNO

PITANJE?''

''ŠTO  ĆETE  OVDJE,  PREDAMNOM,  JESTE  LI  SVJESNI  DA

STE  DOŠLI  PRED  MENE,  BOGA,  NA  JEDAN  DRUGAČIJI

NAČIN  NEGO  OSTALI  VJERNICI?''

''DA  LI  STE  ODBACITI  SVOJ  ''JA'',  DA  LI  STE  SPREMNI

SLUŠATI?''

''DA  LI  STE  SE  SPREMNI  ŽRTVOVATI?''

I još više raznih pitanja ''jurilo'' mi je kroz glavu.

DA,  MEDITIRAJUĆI  TAMO  SKORO  JEDAN  SAT,  JA  SAM

GOSPODINU  UPUTIO  SVE  SVOJE  ODGOVORE  NA  OVA  I  DRUGA

PITANJA  KOJA  SU  MI  ''DOLAZILA''.  ONAKO  KAKO  SAM  SE  U  TIM

TRENUCIMA  OSJEĆAO.

A  OSTALO  JE  GOSPODINOVO.  DALJE  ME  NEKA  ON  VODI

SVOJIM  ZNAKOVIMA.

Tako je i Ilija u tom odjeljku iz Biblije.

REKAO  JE  GOSPODINU  BOGU  ŠTO  GA  MUČI,  A  GOSPODIN  BOG

GA  JE  ONDA  UPUTIO  DALJE  ŠTO  MU  JE  ZA  ČINITI…

I u toj neposrednoj atmosferi dragih sestara u vjeri, posebno su me

dojmile dvije drage sestre s kojima sam malo razgovarao. A Gospodin to

već posloži.

Obje su sjedile do mene, najprije jedna a poslije pauze druga.

Jedna mi je otvorila srce i rekla da njoj ova molitvena zajednica u kojoj se

nalazi sa dragim sestrama u vjeri, znači jako, jako puno i da joj je sve to,

kroz molitvu, na neki način i spasilo život. Onaj unutrašnji,  DUHOVNI

ŽIVOT,  da ne bude ''hodajući mrtvac''.

Naime, prije tri godine u saobraćajnoj nesreći je izgubila sina. Mislim da

sam ju shvatio da je imao 19 godina. Preko noći, odjednom, iz njezinog

života i života njezine obitelji, bio je ''istrgnut'' jedan njezin važan član,

mlado biće, puno života, s puno planova, oko kojeg su i njegovi roditelji,

rodbina i prijatelji imali i svojih planova.

I onda… u trenutku ga je nestalo iz ovog zemaljskog života.

NE  MOGU  SI  ZAMISLITI  KAKO  JE

JEDNOJ  MAJCI  KADA  JOJ  UMRE

DIJETE…

I rekla mi je ta draga žena da je ona jedina uspjela, iz cijele obitelji, u ove

tri godine iscijeliti svoju dušu i srce i nastaviti normalno dalje u životu.

Zamislite te riječi jedne majke…

I  TO  JE   USPJELA  SAMO  UZ

GOSPODINOVU  POMOĆ,  KOJEM  SE

UTEKLA  U  SVOJOJ  MAJČINSKOJ  BOLI.

NJEGOVA  PREDRAGOCJENA  KRV,  KOJU

JE  PROLIO  ZA  NAS,   ISCIJELILA  JE

NJEZINO  MAJČINSKO  SRCE.

Ali, pričala mi je dalje, vlažnih očiju, da ostali dio njezine obitelji to nije

uspio. Ni muž a ni mlađi sin koji mrzi Gospodina zbog toga što Ga

osuđuje da mu je ''uzeo'' brata.

TEŠKO  JE  BEZ  GOSPODINA,  NEMOGUĆE,  DA  SE  TRAJNO  I  U

POTPUNOSTI  ISCIJELE  TAKOVE  RANE  NA  SRCU  I  DUŠI.

Ja sam joj ispričao neka svoja iskustva s takvim situacijama, gdje sam

nastojao nekako pomoći onima koji su tako nešto doživjeli.

A  BAŠ  ME  ''NAPUNE''  TAKVI  RAZGOVORI,  GDJE  ''VIDIM''

GOSPODINA…

PREDRAGI  NAŠ  GOSPODINE,  SMILUJ  SE

TOJ  OBITELJI,  ISCIJELI  IM  RANE  I

UDIJELI  IM  SVOJ  MIR  PO  SVOJEM

BESKRAJNOM  MILOSRĐU.

A druga draga sestra u vjeri s kojom sam tamo razgovarao, i koji mi je

razgovor bio jako drag i ostao i danas u srcu, bila je jedna žena koja je

po godinama dva puta starija od mene,  101 godinu.

Bila je  RADOST  te naše duhovne obnove.

Kada je sjela do mene, započeli smo razgovor kao da se znamo sto

godina.

Pa mi je ispričala kako je njoj njezina baka, kada je bila mala i išla u

crkvu na misu, pričala da je u toj hostiji, koju dijeli svećenik na misi,

ŽIVI  GOSPODIN  ISUS.

I da će vidjeti  NJEGOVO  LICE  ako  bude  pažljivo gledala.

I kazala mi je da je ona uvijek od tada, na misi, pažljivo gleda hostiju

koju je svećenik u svojoj ruci dizao u zrak, a i poslije kada ju je uzimao iz

kaleža i davao vjernicima koji su dolazili na pričešćivanje.

I tako jednog dana, kada je svećenik ispred klupe za klečanje, gdje se

svaki vjernik nekad kleknuo da klečeći primi u usta hostiju  ŽIVOGA

GOSPODINA  ISUSA   (nekako sam osjetio sjetu u tom trenutku jer se

danas  ŽIVI  GOSPODIN   prima stojećki na ruke…) dakle, kada je

svećenik dignuo u vis svoje ruke i u njima hostiju,  ONA  JE  VIDJELA

UMJESTO  HOSTIJE  ISUSOVO  LICE.

ZAČUDILA  SE,  IZNENADILA,  NO  I  DALJE  JE  NASTAVILA

PAŽLJIVO  GLEDATI.  LICE  SE  MALO  ZALJULJALO  LIJEVO-DESNO  I

NAKON  NEKOG  VREMENA  PONOVNO  SE  PRETVORILO  U  HOSTIJU.

POKAZAO  JOJ  SE,  SAMO  NJOJ  I  SAMO

TADA,  ŽIVI  GOSPODIN  ISUS!

I nikada više nije tako nešto doživjela.

I pričala mi je da ona cijeli svoj život nije nikada, pa ni slučajno, klela ili

spomenula ime Gospodina Boga. Nikada.

I da je odgojena u jednoj jako pobožnoj katoličkoj obitelji, da su je

roditelji tako odgajali.

I odmah sam shvatio zašto se baš njoj Gospodin pokazao.

ONA  ZA  NJEGA  SVJEDOČI  VEĆ  100

GODINA!

A  ja sam joj rekao da joj ja u potpunosti vjerujem, da  ČVRSTO

VJERUJEM  DA  JE  U  TIM  POSVEĆENIM  HOSTIJAMA  ŽIVI

GOSPODIN  ISUS,  i da i ja, svaki put, s pozornošću gledam tu hostiju

koju dižu posvećene svećenikove ruke, bilo na oltaru, bilo ispred oltara

kada se pričešćujemo mi vjernici, i da se nadam  DA  ĆU  I  JA  MOŽDA

JEDNOG  DANA  DOŽIVJETI  TO  ISKUSTVO  DA  MI  SE  POKAŽE

ŽIVI  GOSPODIN  ISUS  U  POSVEĆENOJ  HOSTIJI.

No, da mi to i nije tako važno  JER  JA  ZNAM  DA  JE  ON  U  TIM

POSVEĆENIM  HOSTIJAMA,  ŽIV.

I nastavio sam kasnije promatrati tu dragu ženicu. Hoda mirno, malo

pognuto ali bez štapa, bez neke nervoze ili naglih pokreta ili riječi, nikome

na teret.

A tako je mirno i slasno jela narezak i kolače kojima smo bili ugošćeni za

ručak…

BOŽE,  OSJEĆAM  DA  JE  ONA  IZVRŠILA

TVOJU  VOLJU  ZA  SVOJ  ŽIVOT.  I  JOŠ

UVIJEK  JU  VRŠI.

BUDI  JOJ  JAKO,  JAKO  MILOSTIV  KADA

JEDNOG  DANA  DOĐE  PRED  TEBE.

BLAGOSLOVLJEN  TI  GOSPODINE  U  VIJEKE,  I  TVOJ  OTAC,  BOG

OTAC,  I  VAŠ  DUH  SVETI.

I  ČAST  I  SLAVA  DJEVICI  MARIJI,  NAŠOJ  NEBESKOJ  MAJČICI,  I

CIJELOM  DUHOVNOM  SVIJETU  KOJI  VRŠI  I  POŠTUJE  BOŽJU

VOLJU.