| SVETI FRANJO SALEŠKI: O BLAGOSTI PREMA SEBI I PREMA BLIŽNJEMU |
|
|
Ponedjeljak, 09.02.2015.g.
Čitanjem prekrasne knjige Svetog Franje Saleškog FILOTEA, nailazim na nove i nove spoznaje koje mi u nekim dijelovima potvrđuju ispravnost mojih razmišljanja i stavova u pokušajima da svakodnevni život živim u skladu s Božjim zapovijedima i s GOSPODINOM BOGOM NA PRVOM MJESTU, a u nekim dijelovima mi pokazuju trenutke i dijelove tog istog života u kojima se moram mijenjati, učvršćivati i jačati, u kojima puno i previše ''padam'' u grijehe prema Gospodinu i braći ljudima.
SVE ME TO NAVODI DA ČESTO I DUBOKO ''PREBIREM'' PO ONOME ŠTO ČINIM, PO ONOME ŠTO MISLIM, PO ONOME ŠTO ME ODREĐUJE I KAO ČOVJEKA I KAO VJERNIKA.
Kako je Sveti Franjo Saleški bio PREPUN SVETOGA BOŽJEGA DUHA kada je osmislio ovu svoju knjigu FILOTEA, prepunu prekrasnih savjeta o tome kako svakodnevni život živjeti s Gospodinom Bogom na prvom mjestu, savjeta koji i danas iste snage i BOŽJE PROVIDNOSTI kao i prije 400 godina, odlučio sam sa svima vama podijeliti neke dijelove knjige kako bi si možda i netko od vas u svemu tome pronašao i nešto za sebe, za svoje kušnje i dileme KAKO SVAKODNEVNI ŽIVOT ŽIVJETI SA GOSPODINOM BOGOM NA PRVOM MJESTU.
Ovdje ću prepisati prekrasne misli o BLAGOSTI PREMA SEBI I PREMA BLIŽNJEMU:
''O BLAGOSTI PREMA BLIŽNJEMU I LIJEKU PROTIV SRDITOSTI
Sveta krizma, koju po apostolskoj predaji Crkva Božja upotrebljava kod svete potvrde i blagoslova, spravljena je od maslinova ulja i pomasti; a to, među ostalim, znači i dvije drage i veoma omiljene kreposti koje su sjale u svetoj osobi Gospodina našega i koje nam je on na poseban način preporučio da se po njima naše srce prikazuje Njemu na službu i Njega nasljeduje: Učite od mene, veli, jer sam blaga i ponizna srca.
Poniznost nas usavršuje prema Bogu, a blagost prema bližnjemu.
Pomast koja, kao što sam već spomenuo, u svakoj tekućini pada na dno, pa tako označuje poniznost, a ulje uvijek pliva na površini, i predočuje blagost i dobrohotnost koja sve stvari nadmašuje i iznad svih je kreposti; jer ona je cvijet ljubavi, a ljubav je savršena, kaže sveti Bernard, kad je ne samo strpljiva nego blaga i dobrohotna.
No, pazi Filotea, da ti ta tajanstvena krizma sastavljena od blagosti i poniznosti bude u srcu; nečastivi često mnoge zavede pa se više riječima i vanjštinom bave ovim krepostima; svoje unutarnje osjećaje ne promatraju, pa misle da su blagi i ponizni, a uopće to nisu; takve lako možemo prepoznati; unatoč svoj izvanjskoj blagosti i poniznosti, čim im netko kaže krivu riječ ili ih i najmanje uvrijedi, planu i silno se ražeste.
Kaže se da, ako tko primi lijek prozvan milošću svetog Pavla, neće nimalo oteći ugrize li ga zmija ljutica, ako je milost prava: isto tako, ako su poniznost i blagost prave, bit ćemo zaštićeni od nadutosti i žestine što ih u našem srcu obično izazivaju nepravde.
Ako nas ubode i ugrize klevetnik i neprijatelj te postanemo ponositi, naduti i srditi, tada nam poniznost i blagost nije prava i iskrena, nego izvještačena i prividna.
Sveti i slavni patrijarh Josip, šaljući svoju braću iz Egipta kući svoga oca, rekao im je samo ovo: Ne prepirite se putem. To ja i tebi kažem, Filotea: ovaj jadni život samo je put u onaj blaženi; nemojmo se, dakle, putem prepirati, hodajmo zajedno s braćom i drugovima, blago, mirno i prijazno.
No, ovo što ću ti sada reći, čini bez izuzetka: Ako možeš, uopće se ne prepiri i ne prihvaćaj nikakvu izliku da bi vrata svojega srca otvorila za prepirku; sveti Jakov sasvim jasno kaže kako ljudska srditost ne čini što je pravedno pred Bogom.
Dakako, zlu se treba opirati, a mane onih za koje odgovaramo ispravljati postojano i valjano, ali blago i mirno.
Ništa neće razjarenog slona tako umiriti kao kad ugleda janješce, a isto tako ništa neće neće toliko učinkovito zaustaviti topovsko zrno kao vuna.
Ukor izrečen u strasti, premda opravdan, teže se prima od onog koji dolazi od samog razuma; razumna je duša prirodno podložna razuma, a u vlast strasti može pasti samo silom; zato razum i omrzne kada ga prati strast pa mu je vladavina povezna sa silom.
Vladari silno časte i tješe narod kad ga pohode u miru; no, kad povedu vojsku, pa makar to bilo i za opće dobro, uvijek dolaze u krivo vrijeme i na štetu. Naime, koliko god oni zahtijevali strogu vojničku stegu, nikad ne mogu spriječiti svaki nered, a to dobrim ljudima smeta.
Isto tako, svatko štuje razum kad on mirno vlada, kori, opominje i kažnjava, ma koliko god to bilo strogo; ako ga pak prate srditost, gnjev i razjarenost, koje sveti Augustin naziva njegovim vojnicima, tada će ga se ljudi više bojati nego ljubiti, a srce takvog vladara muči se i zlostavlja.
''Bolje je'', kaže sveti Augustin u svom pismu Profaturu, ''da ne damo srdžbi da uđe u srce, pa makar ona bila pravedna i ispravna, nego da je primimo, ma koliko god ona malena bila, jer, kad je jednom primimo, teško ćemo je istjerati, kad uđe, malena je poput grančice, ali začas naraste i pretvori se u balvan.'' Ako samo jednom prenoći i sunce zađe nas našom ljutnjom (što Apostol zabranjuje), pretvorit će se u mržnju koje se gotovo više nećemo moći riješiti; ona se hrani sa tisuće krivih uvjerenja, jer ni jedan srdit čovjek ne misli da mu je srdžba nepravedna.
Bolje je dakle naviknuti se na život bez srdžbe nego se srditi umjereno i razumno, a ako nas ona ipak zbog naše nesavršenosti i obuzme, bolje ju je odlučno odbaciti, nego se s njom pogađati; jer, damo li joj samo malo prostora, ona će ga potpuno osvojiti poput zmije koja lako uvuče čitavo tijelo tamo gdje joj prođe glava.
No, pitat ćeš se kako da odbaciš srdžbu. Čim je osjetiš, ti odmah skupi sve snage, ali ne naglo i žestoko, nego polako, sigurno i s punom ozbiljnošću; jer jednako kao što u sudnicama i sabornicama redari viču: Mir!, i prave veću buku nego oni koje žele umiriti, tako se često događa, kad žestoko želimo suzbiti gnjev, da se više uznemirimo nego što nas je uznemirio sam gnjev, a uznemireno srce ne može vladati sobom.
Nakon toga blagog napora, poslušaj savjet svetog Augustina koji je, već starac, ovako savjetovao mladog biskupa Auksilija: ''Čini što čovjek mora činiti; no, dogodi li ti se ono što se dogodilo čovjeku Božjem koji u Psalmu kaže: Oko mi je pomućeno od velike srdžbe, uteci se Bogu vapeći: Smiluj mi se Gospodine, da pruži svoju desnicu i utiša tvoju srdžbu.
Time želim reći da moramo Boga zvati u pomoć kad vidimo da nas obuzima ljutnja, onako kako su to učinili i apostoli na jezeru kad ih je uznemirila oluja što se podigla; jer On će našim strastima zapovjediti da nestanu te će nastati tišina velika.
No, znaj da se protiv nazočne i žestoke ljutnje moraš moliti postojano i mirno, a ne žestoko; što vrijedi i za svako sredstvo kojim se koristimo protiv zla.
Osim toga, čim uvidiš da si nešto učinila u ljutnji, popravi pogrešku djelom blagosti prema onome na koga si se naljutila. Kao što je, kad slažeš, najbolje odmah poreći rečeno, tako je i protiv ljutnje najbolji lijek odmah krivicu popraviti suprotnim blagim djelom; jer, svježe je rane lakše zacijeliti.
Osim toga, kad si mirna i nemaš se za što ljutiti, skupi velike zalihe blagosti i dobrohotnosti, svaku svoju riječ izgovori i svako djelo učini što blaže možeš te imaj na umu da Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama nema samo med na usnama i pod jezikom, tj. u srcu. Ima tu i mlijeka; jer, nije dovoljno prema bližnjemu samo biti sladak na riječima nego i svim srcem.
Osim toga, nije sve u slatkom i mirisavom medu, tj. u umiljatom ophođenju sa strancima, već je potrebno i slatko mlijeko u odnosima među ukućanima i susjedima; to uvelike nedostaje onima koji sa na ulici prikazuju kao anđeli a kod kuće su pravi vragovi.
O BLAGOSTI PREMA SEBI
Blagost možemo vježbati na sebi tako da se ne ljutimo na sebe i svoje nesavršenosti; jer, premda razum zahtijeva da zamrzimo grijeh, ako nam se dogodi da sagriješimo, ta mržnja ne smije biti oštra, puna gnjeva i ljutnje.
Griješe, dakle, oni koji se rasrde na sebe zato što su se rasrdili, razgnjeve zato što su se razgnjevili, razljute zato što su se razljutili; jer, tako im srce sve dublje tone u srdžbu; i, premda mi se čini kako ova druga srdžba uništava prvu, ona zapravo širom otvara vrata novoj koja će se prvom prigodom pojaviti; osim toga, te srdžbe, ljutnje i gnjev protiv sebe upereni su na oholost ali potječu iz samoljublja; a samoljublje vrijeđa naša nesavršenost.
Dakle, trebamo se za svoje pogreške kajati staloženo, ozbiljno i odlučno, jer kao što sudac bolje kažnjava krivce ako im presudu izriče razumno i staloženo nego kad to čini naprasito i strastveno, ne kažnjavajući pogreške po onome što one zaista jesu, nego po svojoj strasti; isto tako sami ćemo sebe bolje kazniti kajemo li se staloženo i ustrajno nego kada to činimo s gorčinom, u srdžbi i tjeskobno; jer, kajući se u srdžbi nije nam na umu veličina naših pogrešaka, nego sklonosti koje su u nama.
Tako će se, primjerice, onaj tko je sklon čistoći žestoko srditi na svaku pa i najmanju pogrešku koju je učinio protiv nje, a teška kleveta koju počini izgledat će mu smiješno. Ako su pak komu mrski kleveta i ogovaranje, neobično će se uznemiriti ako koga i najmanje oklevećeš, a neće mariti ni ako počini najveći grijeh protiv čistoće, i tako redom; to se događa poglavito zato što ljudi ne prosuđuju po svojoj savjesti razumom, nego strašću.
Vjeruj mi, Filotea, kao što na dijete više djeluje i popravlja ga ako otac kori blago i srčano, nego kad to čini žestoko i ljutito, tako je i s našim srcem; više će ga kosnuti i više ćemo žaliti ako ono počini kakvu pogrešku pa ga prekorimo blago i smireno, s više samilost, nego kad to činimo žestoko i strastveno, tražeći da se popravi.
Kad bih, primjerice, ja osobito želio i nastojao ne upasti u grijeh taštine, a ipak se taštinom teško ogriješio, ne bih svoje srce korio ovako: ''Nisi li bijedno, jadno i odvratno kad si se nakon toliko odluka dalo zanijeti taštinom? umri od stida, ne podiži više bestidno oči k nebu, ti izdajničko i svomu Bogu nevjerno srce!'' i tomu slično, nego kad bih ga nastojao popraviti razumno i samilosno:''Hajde, jadno srce moje, evo, upali smo u jamu koje smo se tako odlučno htjeli kloniti; daj!, ustanimo i bježimo iz nje zauvijek; zamolimo da Božje milosrđe i ufajmo se da će nam od sada pa nadalje biti od pomoći, i vratimo se na put poniznosti; glavu gore! Od sada bolje pazimo! Dat će Bog, bit će bolje.''
Na tom bi prijekoru nastojao izgraditi čvrstu odluku da više neću pasti u ovaj grijeh, koristeći se pri tom svim prikladnim sredstvima i slušajući opomene svoga duhovnog voditelja.
Ako pak netko misli da mu ovako blaga opomena ne može dodirnuti srce, neka ga k tome žestoko ukori, da se duboko postidi, no nakon toga sve kajanje treba završiti utjehom i spokojnim svetim pouzdanjem u Boga.
Nasljeduj u tome velikog pokornika koji je svoju dušu ovako tješio: ''Zašto si žalosna, dušo moja, što te potresa? Ufaj se u Boga, jer još ću Ga blagoslivljati kao spasenje lica svoga i Boga svoga.''
Pridigni srce svoje kad padne, učini to blago, silno se ponizi pred Bogom kad spoznaš svoju bijedu, i ne čudi se svojem padu, jer nije nikakvo čudo što je nemoć nemoćna, slabost slaba, a bijeda jadna.
Svim srcem zamrzi uvredu koju si Bogu nanijela te hrabro i ufajući se u Njegovo milosrđe vrati se na put kreposti s kojeg si zastranila''
ETO, KOLIKO PREKRASNIH MISLI O BLAGOSTI PREMA
BLIŽNJIMA I PREMA SEBI KADA SAGRIJEŠIMO I
''PADNEMO''.
KAKO SE LAKO NAĆI U TIM MISLIMA
DRAGO SVECA!
KAKO ME SAMO ONE POTIČU DA SE
MIJENJAM I UČVRŠĆUJEM U BLAGOSTI!
A OPET, TAKO SE PONEKAD OSJEĆAM
SLAB I NEMOĆAN PRED NAPASTI,
LJUTNJE, SRDŽBE, NADUTOSTI…
SVET I PRESVET MOJ TROJEDINI,
LJUBLJENI BOŽE: OČE, SINE I DUŠE SVETI.
BESKRAJNO TI HVALA ZA TE SPOZNAJE
KOJE NAM DAJEŠ PREKO SVOJEG DRAGOG
SVECA, SVETOG FRANJE SALEŠKOG.
JER TI SI JEDINI BOG U SVE VIJEKE
VJEKOVA.
|