Ponedjeljak, 05.03.2012.g.

Jučer je opet bio dan iz mojeg života kojeg je Gospodin na posebni način režirao, kako samo to On zna.

Tokom jutra primio sam vijest o tome da je umrla jedna draga osoba. Poznavali smo se ali se nismo vidjeli godinama. No, ja sam se za tu osobu molio mjesecima, svakodnevno, jednom kratkom molitvom. A zadnjih nekoliko tjedana izmolio sam i nekoliko  KRUNICA  BOŽJEM  MILOSRĐU  za  tu  osobu.  DA  JOJ  SE  GOSPODIN  SMILUJE.

I  tako,  obuzeo me neki čudan osjećaj. Umro je netko koga sam poznavao, za koga sam se molio. A ta osoba i nije bila baš u vjeri. Bar ne onako kako to mi ljudi mislimo da bi trebalo. Da to javno pokaže odlascima na mise i drugim vanjskim znakovima koje čine i drugi vjernici.  Što je ta osoba nosila u sebi, u svojim skrivenim mislima, znala je samo ona i mislim da je to u sebi sačuvala do zadnjeg časa svojeg ovozemaljskog života.

Bio sam tužan. Ne radi smrti. Smrt nije nešto što me u

zadnje vrijeme čini tužnim. Gospodin mi je dao da

učvrstim u sebi  DA  JE  ON  STVARNO  POBIJEDIO  SMRT

SVOJIM  USKRSNUĆEM.  I  DA  JE  OVOZEMALJSKI  ŽIVOT

SAMO  JEDAN  MALI  DIO  NAŠEG  UKUPNOG  ŽIVOTA.

TAKO  DA  ME  SMRT  LJUDI  OKO  MENE,  POZNATIH  I

NEPOZNATIH,  VIŠE  NE  ČINI  TUŽNIM.

Ono što me čini tužnim, po čemu mogu osjetiti što ih čeka poslije njihove smrti,  JE  NAČIN  NJIHOVOG  OVOZEMALJSKOG  ŽIVOTA  I  NAČIN  KAKO  SU  PROŽIVJELI  ZADNJE  TRENUTKE  OVOZEMALJSKOG  ŽIVOTA.

A tužan sam kada znam da je netko cijeli život živio bez Gospodina, pa čak i u zadnjih trenucima svojeg ovozemaljskog života.

Tužan sam kada netko iznenada, bez pripreme, završi svoj ovozemaljski život.

Tužan sam  kada znam da netko nije mogao do zadnjeg trenutka ovozemaljskog života prihvatiti svoju smrt, kada se grčevito borio za svaki trenutak ovozemaljskog života.

Tužan sam kada znam da ni onaj koji je umirao a ni drugi oko njega nisu pokušali istog pomiriti s Gospodinom pa makar i u zadnjim trenucima njegovog ovozemaljskog života.

I razgovaram danas s jednom dragom sestrom u vjeri  koja mi je iznijela svoje mišljenje da misli da će se spasiti i oni koji su cijeli svoj život služili drugima. Roditeljima, djeci, supružniku. Koji su se trudili živjeti pošteno. Poštovati sebe i druge. Umjereni u mnogim svakodnevnim većim ili manjim životnim stvarima i situacijama. A da nisu bili toliko u vjeri, da nisu hodali u crkvu na mise. Da će im se Gospodin smilovati.

Ja se s tim baš nisam u cijelosti složio. Jer za mene je put prema Gospodinu misa, ispovijed, pričest, molitva, svjedočenje svojim životom, služenje drugima, itd.  A samo živjeti pošteno a to činiti bez Gospodina, to mi baš i nije dovoljno.

NO,  TO  NIJE  NA  NAMA  DA  O  TOME   SUDIMO.  TO  ĆE

GOSPODIN.  POBRINIMO  SE  MI  ZA  SEBE  DOK  JOŠ  MOŽEMO.

I nastavila mi je pričati da je čitala u jednoj knjizi o svjedočenjima iz Međugorja gdje je pisalo da i mi možemo predati  drugima blagoslov kojega primimo na mjestima kao što je Međugorje,  GDJE  SE  KROZ  UKAZANJA  DJEVICE  MARIJE  DOGAĐA  NAŠ   DIREKTAN  KONTAKT  S  NEBOM,  KAO  I  NA  MISAMA  GDJE  SE  DOGAĐA  PRETVORBA  KRUHA  I  VINA  U  KRV  I  TIJELO  NAŠEG  GOSPODINA.

I da je ona, po povratku iz Međugorja, svima koje je sretala govorila, dotaknuvši ih za ruku,  DA  IM  PREDAJE  BLAGOSLOV  MAJKE   BOŽJE  IZ  MEĐUGORJA.  Jednostavno joj je tako došlo da svima govori.

A isto tako je i običaj u našem narodu da ljudi koji su bili na misi kažu onima koji nisu bili, kada ih sretnu poslije mise:  ''DAJ  VAM  BOG  DIO  SVETE  MISE  NA  KOJOJ  SMO  MI  BILI.''

Ili,  jako  često  i  duhovno  korisno: ''BOG  TE  BLAGOSLOVIO.''

DA,  MI  TOLIKO  MOŽEMO  UČINITI  ZA  ONE  KOJI  SU  DALEKO  OD  GOSPODINA.  SAMO  SA  NEKOLIKO   RIJEČI: ''BOG  TE  BLAGOSLOVIO.''  ILI  ''BOG  TI  SE  SMILOVAO.''

A upravo to mi je Gospodin dao za spoznati jučer na večernjoj svetoj misi.

Naša župa je išla na hodočašće. Puno je ljudi išlo. Ja nisam išao spletom raznih okolnosti. No, poslije sam uvidio da je Gospodin za mene imao druge planove. A nedjeljom je, prije večernje svete mise, kroz Korizmu, molitva molitvi Križnog puta.

Tako je bilo i ovu nedjelju. No, sada nije bilo ni župnika ni kapelana jer su otišli na hodočašće pa je pripomogao jedan dragi svećenik koji u našoj crkvi rijetko služi mise. On je predvodio i molitvu Križnog puta i misno slavlje. A i našu dragu sakristanku je zamijenila jedna druga draga sestra u vjeri koja joj nekad zna pomoći. Te je tako imala cijelu organizaciju i molitve Križnog puta i misnog slavlja. A nije bilo ni orguljaša ni zbora za muzičko praćenje svega toga.

I dala si je ta draga sestra u vjeri puno, puno truda. I ja sam joj pomogao. Zamolila me. Bila je to kušnja za mene. Nisam  odmah skočio jer neke stvari nisam do sada radio. Bio sam malo zbunjen.  Znam,  zli me htio odvratiti. Ali sam brzo dobio neku duhovnu pomoć i doživio prekrasne trenutke kod nošenja križa prilikom molitvi Križnog puta, kod skupljanja milodara, kod čitanja i kod same mise.

A stalno je tu bila prisutna i ta draga žena. Toliko je bila u

strahu da li će sve dobro ispasti, jedva je našla mene za

nošenje križa i dvije djevojke za nošenje svijeća. I došao

je jedan ministrant za pomoć svećeniku. Pa je i čitala

molitve kod postaja Križnog puta, i skupljala sa mnom

milodar, i čitala čitanja, pomogla svećeniku da se spremi

za misu, i složila oltar, upalila svjetla kako je trebalo. I

organizirala da djeca dobe pečate kada su nagrnuli u

sakristiju. I još puno sitnica.

A jednom sam joj vidio i suze u očima. Koje su govorile u

kolikoj je bila brizi da li će biti sve u redu.

I  BILO  JE  SVE  U  REDU.  GOSPODIN  SE  ZA  TO  POBRINE.   SAMO

MI  MORAMO  UČINITI  SVE  ONO  ŠTO  MOŽEMO,  OSTALO  ĆE

ONDA  ON.  I  TA  DRAGA  SESTRA  U  VJERI  STVARNO  JE  SVE

UČINILA  ŠTO  JE  MOGLA.  I  GOSPODIN  JOJ  JE  UVIJEK  USKOČIO

KADA  NEGDJE  NIJE  VIŠE  VIDJELA  RJEŠENJE.

I nekako, kada sam sve to vidio i bio dio toga, došla mi je u misli jedna misao.  Da ću poslije mise, kada završi, uzeti ispred oltara odložene ''škrebljice'' s milodarima, odnijeti ih u sakristiju i usput reći toj ženi:  ''BOG  VAS  BLAGOSLOVIO! Radi svega što je učinila za mene time što me zamolila da joj u svemu pomognem, i time što je učinila i za sve nas pomogavši  svećeniku da primimo blagodati i molitve Križnog puta i misnog slavlja.

No, misa je završila, nastala je gužva u sakristiji radi pečatiranja, ''škrebljice'' je odnio ministrant a ja sam se požurio prema kipu  MAJKE  BOŽJE  FATIMSKE  u pokrajnom dijelu crkve da zahvalim  MAJČICI  za  prekrasne trenutke koje sam tu doživio toga dana kada sam nosio križ na molitvi Križnog puta. Pa sam joj zahvalio, pustio koju suzu radosnicu, nasmijao se.  TO  JE  MOJA  I  NAŠA  MAJČICA,  S  NJOM  JE  UVIJEK  RADOSNO.

Tek kada sam izašao iz crkve, sjetio sam se svoje nakane koju

nisam izvršio. Ali onda mi je odmah došlo u misli da ja i Gospodin

to znamo.  DA  SAM  GA  ZAMOLIO  DA  BLAGOSLOVI  TU

SESTRU  U  VJERI.  I  ON  JE  TO  UČINIO.  NIJE  BITNO  DA

LI  ĆE  ONA  TO  SAZNATI.   BITNO  DA  JA  TO  ŽELIM,  DA

SAM  TO  GOSPODINA  ZAMOLIO  I  DA  ĆE  ON  MENE

SIGURNO  USLIŠATI.  NE  RADI  MENE  NEGO  RADI  ONIH

KOJIMA  SU  TI  BLAGOSLOVI  POTREBNI.

ZATO  MOLIMO  STALNO  GOSPODINA,  NJEGOVOG  OCA,

DUHA  SVETOGA,  DJEVICU  MARIJU,  DA  BLAGOSLOVE  SVE

ONE  KOJI  NAM  NA  BILO  KOJI  NAČIN  DOĐU  NA  ŽIVOTNI

PUT  I  OSJETIMO  DA  SU  POTREBNI  BLAGOSLOVA.  I

DRUGI  ĆE  NAS.  I  ZLO  ĆE   BITI  SVE  MANJE.

I zato znam da će se Gospodin smilovati i onoj dragoj osobi što je umrla. Jer sam se i ja i još neki molili za nju i tražili od Gospodina da joj se smiluje. A i ona je, da nitko od njezinih nije znao, prije nekoliko mjeseci obavila ispovijed.

I  ZATO  TE  MOLIM  GOSPODINE,  BLAGOSLOVI  ONU

DRAGU  SESTRU  ZA  KOJU  SAM  TE  JUČER  ZA MOLIO

DA  JU  BLAGOSLOVIŠ.

I  BLAGOSLOVI  SVE  ONE  KOJI  SVAKODNEVNO,  ŠIROM

SVIJETA,  POMAŽU  TVOJIM  PASTIRIMA  OVDJE  NA

ZEMLJI  DA  NAM  TE  PRIBLIŽUJU  I  DAJU.

A  POSEBNO  TE  MOLIM  GOSPODINE  DA  BLAGOSLOVIŠ

SVE  ONE  KOJI  TE  NOSE  DUBOKO  U  SVOJIM  SRCIMA

A  IZ  RAZNIH  RAZLOGA  TO  JAVNO  NE  POKAZUJU.

BLAGOSLOVLJEN  TI  GOSPODINE  U  VIJEKE.